Rkajuci se ceo dan tamo i ovamo, u hotel smo dosli nalik na…ma ne postoji poredjenje. U hotelskoj sobi +dva miliona, bezvazdusni jedan prostor, i poceh da hvatam vazduh kao davljenik. Otvorih vrata od terase sirom, udahnuh malo, pa se docepah tusa i ne izadjoh ispod vode sat vremena. Povratih se, namindrosih se, i pravac kafana, na veceru. Sa sve nadrkanim trepavicama; pa umem i ja da kloparam njima. Okupismo se svi, osvezeni, lepi i gladni kao jebani vuci. Samo N. jos nema.
– Sefe, gde nam je pomocnica?
– Sada ce ona. Znas, za nju je ovo napor, nije navikla na teren. Za nas prekaljene je ok, ali ona…
– Aha, razumem bre.
Stize i Indijana Dz., upoznah ga sa svima, pricamo o jutrosnjem susretu i smejemo se urnebesno, do suza, odose mi trepavice u Bozju mater. Dzaba trud. Ogromne kolicine hrane nestaju i pre nego sto ih konobar spusti na sto. A i vino se toci, nije da nije. Raspolozenje pravo.
Zovem konobara i tiho pitam da li negde, i gde, ima zive muzike?
– Imamo mi muziku, od 9 rade, nije bas neka ekstra, ciganski orkestar, ali fino momci sviraju, znate, ovo je malo mesto…
– Ih, steta sto nije simfonijski ili bar kamerni orkestar, ali, valjda cemo se snaci?
Upucuje mi pogled pun izvinjenja, skupio ramena, nije bas siguran da ga ne zajebavam.
Z. cuje sta pitam, cokce i beci se.
– Znas li ti mali zemljotresu da se i sutra radi ceo dan?
– Aha, aj lav ju.
Stize i N., kraljica Draga bi joj pozavidela na skockanosti, i na trepavicama, dabome. Ali, izraz lica? Joj!…i pored zadivljujuce naslage pudera i rumenila (na +milion), podocnjaci do kolena, zivahnost k’o u mrtvog konja, a osmeh…sta li to bese? ‘Bemtimladostdati’bem, mislim se u sebi i gledam kako posle 12 progutanih zalogaja odmice tanjir i spusta ruku na stomak. Najelo se to bre, ne moze da dise. Tugo, nije ni cudo sto leluja k’o travka na vetru. Ovi moji terenci uhvatili je u masinu pa ne pustaju…aman, dusu ces da ispustis ako tako budes „jela“…
– Umorna sam strasno. Ja sam u stvari jako temperamentna osoba, ali savladalo me je, i pre nedelju dana sam bila na terenu, priznacete da je to naporno…
– Ajde? Ja pre 20 godina odoh na teren i jos se nisam vratila…ccccccccc
Cigani se hvataju za instrumente, nemam kada vise da dubokoumujem i cudim se mladosti, na prve taktove zateze se sve u meni kao struna, a oni, mamuliimciganskunejebem, pravo na mene i gledaju me u oci.
Djelem, djelem…..cvili violina, uzagrenim ocima prate moju ruku koju spustam u tasnu da uzmem…nesto. Mac, nema love dok vas ja ne propustim kroz sake i repertoar, dadulivamprevarantskuimuzikantsku! Dobro zvuce.
„Ala volim teget pantalone, teget pantalone lele, teget pantalone“……pa redom. Sve sto pocnem, znaju. Kapelnik me gleda i smeska se. Ravnopravna borba Bog te, ‘de ih nadje ovaj gazda, djavoli ga nasli, na prosjacki stap ce da me dovede!
Izvadih pare, sta cu?! Za mnom i svi drugi pocese da se hvataju za dzepove. Beogradjani (pazite na naglasak, molim), jos pomalo kruti i iznenadjeni posmatraju, samo Z. prati akciju. Zna on i gde i s kim je dosao, navikao covek. I voli. Atmosfera vec usijana, natpevavanje zestoko, kafana na nogama. Lom!
U zlo doba, „kapiten na muziku“ prilazi i pruza mi ruku, violina po propisu pod miskom, glas mu nekako svecan takoreci. A lep, lep…ma od greha lepsi.
– Svaka cas’ bela. Bela si k’o inje, al’ ti srce nase, cigansko, i, d’izvines, nozdrve ti rade k’o u kobile, odma sam vid’o. A u oci ti rados’ na lepo, a men’ milooooooo, jel razumes sta ti govorim?
– Dabome da razumem, nisam ja od prekjuce, ja sam od malo prekjuce. Znas ti dobro gde su pare i kako da ih uzmes.
Ratkoooooooooooooooooooo…….
A da znate kako je nestvaran izlazak sunca nad Dunavom?!
…………………………………………………………………………………………….
Nakon nepuna tri sata sna, okupismo se na dorucku. Beogradjani izbeceni ali sada im lica lice na nasmejane smajlice. Dopalo im se izgleda. Svi piju analgine, ali nema veze. Z. oran za posao, a i ja sam, sto da nisam? Musko, nadigrava se sa mnom, misli da moze? Gleda u mene pogledom zaljubljenog tetreba, a meni zvoni na opasnost. Od njegovog zavodljivog pogleda i konji crkavaju. Uvek.
– Mala, N. ce danas sa tobom, znas, nije stigla sve da zavrsi, razumi, nema dete iskustva, mlada je, naucice. Pa, prvo odradite to pa dalje sta je planirano…
Pogled, a i ponasanje, mi se pretvaraju u razjarenog bika.
– Pa je meni uvaljujes, ja da je naticem, nataknem te na ovu… gori si od inkvizicije, ti bi da se rckas, pa preko mene….ne zatvaram. I gde je ona uopste, spava cera mamina, hocu da je cekam do sudnjeg dana, i kud je povede…On cuti, zna da ne treba nista da kaze.
Pred kraj dorucka eto nje, pravda se. Isla joj krv na nos, boli je glava, muka joj je…gleda me belo…ali skockana kao za poslovni sastanak sa klijentima iz Japana.
Doruckuje. Kafu i cigaretu.
– Z. mi kaze da danas idem sa Vama. Ta tuga i panika u glasu, osvezise mi dan.
– Aha. Imas pola sata, govorim preko zalogaja, prozdiruci za dorucak jagnjetinu ispod saca, a cini mi se da me zbog toga s gadjenjem gleda.
– Za sta? Ja sam spremna.
– Nisi. Uzimam njen tanjir i sipam joj. – Prvo jedi. Odmah. Posle da odes u sobu da se presvuces u nesto lagano, da promenis obucu, da skines carape, i gace ako treba, da podignes kosu i ostruzes te naslage s lica. Nema padanja u nesvest, kukanja, samosazaljevanja, cviljenja… pola sata i ni minut vise. Jasno?
Ode placuci, Z. me gleda, – cccccc, jesi zla zena Bog te.
– Crkni.
Odosmo, svako na svoju stranu.
Ovde, tamo, uz brdo, niz brdo, u camac, bez camca…ide i N., cuti, radi sta joj se kaze. U jednom trenutku, silazimo niz vecu strminu ka Dunavu, ona zastajkuje pa i stade.
– Ja vise ne mogu, nisam koza, ne mogu kao Vi.
– Uh, krv ti ne jebem, ja sam koza, a?!
I kud rekoh? Ako sada pocne da place, ja je ubih na mestu!
Moji se ubise od smeha, ne mogase da se uzdrze, ona se pravda, izvinjava da nije tako mislila, upetlja se jos vise, smesno i meni da crknem, okrenula se prema reci, da se ugusim… kolega joj pridje i pomoze da sidje i da udje u camac.
Voznja camcem umiri stvar.
Zavrsismo posao za taj dan. Neko pravo u krevet, neko pravo u kafanu. U po neku paru da ne znate ko?
I treci dan radismo kao stoke, za srecan put svratismo da veceramo i na samo po neku pesmu. Posle ponoci, sedamo u automobile, Cigani nas prate, dunavske dubine vriste „Djurdjevdan“. Indijana ostade duzan rostilj ali nema veze. Nije dug vrljika da istrune, sto rekli mudri, doci cemo mi opet.
I jesmo. Vise puta.
A danas? Danas je N. iskusan terenac, jedna od najdrazih koleginica sa kojom rado radim; i bancim. Kada god nadjemo dobru kafanu i muziku. Izuci ona zanat za cas. Krvavo, nikada ne zaboravlja da me „otrcava“, ali s puno postovanja i ljubavi. Ja joj zelim, da se za jedno tridesetak godina vrati sa terena, zdrava i zilava.